POMAKNULA SAM DISKURS PREMA SEBI

U svom diskursu
nemam depresiju
ni kao pojam ni kad joj stave posvojni pridjev siječanjska.
Od depresije se odmah odmaknem
korak postrance i gledam je
kao duha,
kao utvaru iz bakinih priča,
kao živu ženu koja ne poznaje sebe.
Depresiju odmah stavim u proljeće,
na primjer u travanj,
jer tamo nema plodno tlo zbog zelenila,
zbog cvrkuta ptica
i zbog buđenja.

Depresiju izvadim iz siječnja,
a buđenje izvadim iz travnja.

Buđenje se dogodilo u perfektu

i to isto nije riječ koju imam u svom diskursu.
Davno sam se probudila.
I više nisam zaspala,
jer kako bih onda pisala?

Pišem po elektroničkim papirima.
Napisala sam dva romana
i jedan u nastajanju.
Napisala sam pregršt pjesama,
razlijevaju se kroz desetljeća
zato što sam se probudila
u pefektu.
Pogranične su, stavila sam im naušnice
i puder u boji marelice.

I priče sam napisala.
I sad uviđam da depresiju i buđenje mogu staviti u priče,
ali neću. Ružne su mi te riječi s previše asonance.
Asonancu više volim staviti u zagrljaj.

Za motive nemam depresiju,
buđenje,
leptirice i mučninu na kraju trbuha.
Za motive nemam prirodne kontraste,
melankolična stanja čovjeka
ni edukacije o promjenama sebe.
Za motive uzmem sebe.

I svejedno je jesam li u siječnju ili sam u travnju.
Pročitat ćeš u mom diskursu.