Nakon što je romanom „Podstanarke“ otvorila vrata u najmračnije kutke ženskih iskustava i društvenih rana, Majda Tometić u svom novom djelu ponovno pokazuje hrabrost i književnu vještinu progovaranja o temi koja je teška, osjetljiva i često neshvaćena – mladima koje se bore s rodnom disforijom. No to je tek na prvu. Čitajući i upoznajući ostale likove, postaje nam jasno da roman ne govori samo o onima zarobljenima u tijelu koje ne osjećaju kao svoje, nego je glas svih „krokodila“ današnjice – svih ljudi koji se osjećaju bolno, neprihvaćeno ili neshvaćeno u vlastitoj koži. Poruka je univerzalna: ustraj na sebi, čak i kad društvo „ne zna što vidi , a to što vidi ne želi vidjeti?“

Klara i Srna – priče djevojaka u „krivoj koži“

U središtu su romana dvije djevojke – Klara i Srna – zarobljene u tijelu koje ne doživljavaju kao svoje. Njihova svakodnevica oblikovana je osjećajem da su u „krivoj koži“, a unutarnja borba između onoga što osjećaju i onoga što društvo očekuje postaje prostor u kojem autorica istražuje krhkost identiteta, ali i snagu ljudske čežnje da budemo ono što uistinu jesmo a da ne molimo za ljubav i prihvaćanje.

Roditeljska ljubav, odbacivanje i cijena neprihvaćanja

Čitamo likove i doživljavamo njihov intimni svijet, ali interakcija s drugim, sporednim likovima je ključna za razumijevanje društvenog i vremenskog konteksta u kojem Klara i Srna žive. Klara je suvremena mlada osoba, a Srna nosi svoju kožu na samom početku 20. stoljeća. Obje priče povezuje isti korijen: obitelji koje na početku odbacuju želje i potrebe svoje djece jer se novonastala situacija ne uklapa u njihovu sliku djece kakvu žele.

No razlika je ključna – Klarini roditelji, premda uz otpor, u jednom trenutku shvaćaju da je njihovo dijete važnije od mišljenja okoline. Srnina obitelj to ne uspijeva, a cijena je previsoka. Majda nas ovim kontrastom tjera na promišljanje: Gdje smo mi kao društvo danas?

Jesmo li se doista odmaknuli od vremena Srne ili i dalje živimo njezine priče – samo u modernijim kulisama? Jesu li napredak znanosti, moderni psihijatrijski pristupi dovoljni? Sporedni likovi poput Adama, Tjashe i njihove sudbine vrište ne, nije dovoljno. I danas, nažalost, postoje brojne „Srninine“ sudbine, obitelji i pojedinci koji plaćaju previsoku cijenu neprihvaćanja. Tometić nam nudi dva scenarija – jedan scenarij pokazuje kamo vodi odbacivanje i drugi koji pokazuje snagu prihvaćanja. A na nama je da biramo želimo li biti društvo koje ubija različitost ili društvo koje grli tuđu „krokodilsku kožu“ i daje prostora pojedincu da manifestira svoje ja.

Zanimljivo je kako autorica koristi simboliku trenutka kada Klara shvaća da nije sama – u ordinaciji u samom jeku pandemije koronavirusa. Pandemije koja je zasjenila mnoge druge društvene probleme, a možda čak i prikrila one još opasnije. Jer paralelno s njom odvija se jedna tiša, podmuklija pandemija – pandemija otuđenosti i „krokodilske kože“, poremećaj današnjice koji poprima svjetske razmjere.

Intertekstualnost – književne poveznice Majde Tometić

Nadalje, ono što posebno volimo kod Tometićina stila pisanja jest intertekstualnost. Likovi „Podstanarki“ nose se s osobnim dramama, već ih autorica postupno oblači u slojeve književne tradicije. Svaki dio romana započinje citatom iz klasične literature, a likovi nose imena književnih junakinja. Taj postupak ne služi samo kao stilski začin, nego kao poziv na dublje čitanje, traženje poveznica između prošlih književnih likova i današnjih problema.

U novom romanu „U koži krokodila“ već nas na prvoj stranici čeka izazov – Srna, lik iz pripovijetke Dinka Šimunovića, reinterpretirana je u igri želje: Srna prolazi ispod duge i želi biti sin. Intertekstualnost postaje ovdje temeljna strategija: autorica poziva čitatelja da promišlja o kontinuitetu marginaliziranih iskustava, postavljajući Srnu ne kao arhetip iz prošlosti, već kao simbol svih onih koji nose „krivu kožu“. Slanje poruke da suvremeni „krokodili“ – zbunjeni, neprihvaćeni, ranjeni – nisu sami, i da veličina jednog romana leži u sposobnosti da reinterpretacijom stare priče otvori vrata empatiji i razumijevanju.

Zašto vrijedi čitati  „U koži krokodila“

Kao i u prethodnom romanu, Tometić ne nudi laka rješenja nii površna objašnjenja. Autorica uspijeva složeni psihološki i identitetski problem razložiti na način koji je čitatelju razumljiv, pristupačan i, iznad svega, duboko emotivan. Ona piše iskreno, slojevito i s empatijom, otvarajući prostor za dijalog o temi koja i dalje izaziva nerazumijevanje i stigmu. Njezine riječi dotiču jednako roditelje – jer Klara i Srna mogu biti i vaša djeca – ali i širu publiku, jer one mogu biti vaše sestre, prijateljice, znanice a vaša potpora može biti upravo ono što će im spasiti život.

Majda Tometić nije autorica koja će vam ponuditi lagano štivo za bijeg od stvarnosti. Ove knjige nisu samo priče o pojedincima, nego ogledala u kojima se lako može prepoznati naše društvo – sa svim svojim predrasudama, očekivanjima i tišinama. Tometić nas podsjeća da književnost nije tu da nas uspava, nego da nas probudi. Zato čitajte Majdu Tometić – jer njezini romani nisu samo književnost, oni su poziv na empatiju, razumijevanje i promjenu.