Roman „U koži krokodila“ čitala sam kao jedan od anonimnih rukopisa prijavljenih na natječaj VBZ-a za najbolji neobjavljeni roman 2024. godine, kada je ušao u polufinale te nagrade. Roman je mene, vjerujem i ostale članove žirija, privukao prije svega svojom temom o kojoj se još uvijek premalo govori u javnosti i piše u književnosti, a riječ je o transspolnosti, odnosno „rodnoj disforiji“. No, kako kao književni žiri ipak ne procjenjujemo teme, nego literarne izvedbe, točnije je reći kako nas je privukao pristup kojim autorica prilazi toj temi.

 

Na prvi je pogled riječ o dvije djevojke koje se u vlastitoj koži ne osjećaju dobro (kao u koži krokodila), s time da je jedna od njih, Klara, pripadnica suvremene novozagrebačke obitelji i djevojka 21. stoljeća, dok je druga s početka 20. stoljeća i iz Cetinske krajine, a ime joj je Srna. Rekla bih da i oni upućeni tek u kanonsko-lektirne naslove nemaju većeg problema s povezivanjem imena Srna s pripovijetkom Dinka Šimunovića „Duga“. I dok se prisjećamo školskih interpretacija te pripovijesti u kojoj djevojčica Srna, shvativši koja bi joj se sve polja slobode otvorila da nije djevojčica nego dječak, odluči protrčati ispod duge ne bi li joj se ispunila davno vjerovanje i legenda, autorica ovoga romana tim interpretacijama daje novu dimenziju. Intertekstualni dijalog sa Šimunovićevom pripovijetkom najinovativniji je postupak ovoga romana, a spajanje sudbina dviju djevojčica (od kojih je jedna od njih čak dvostruko ‘literarna’) istovremeno ukazuje i na nove uvide u mogućim interpretacijama toga književnog klasika.

 

Klara i Srna, bez obzira na vrijeme koje ih razdvaja, suočavaju se s istim problemima; prije svega to je njihova spoznaja o tome kako žive u pogrešnom tijelu, želja da „pobjegnu iz svoje kože“ i budu ono što jesu, neprilagođenost i otuđenje, a potom i nerazumijevanje sredine u kojoj egzistiraju, primarno vlastite obitelji. Vremena su različita, metode kojima se njihove obitelji koriste također, različito će, u skladu s vremenom, i završiti njihove priče, no mnogo je toga što ih povezuje. Premda će Klara mnogo brže i samosvjesnije promijeniti gramatički rod kada govori u 1. licu jednine, obje djevojke pokušava se prisiliti da uopće ne govore, da nemaju svoj glas i zatome svoj pravi identitet. U ime takvih upravo i progovara ovaj roman. Obje će, naime, proći mučnim putem kažnjavanja i samokažnjavanja, obje će biti nesretne, neprilagođene, slabe, izgubljene i tužne i osjetiti kako je „koža krokodila kao oklop“.

No, dok će nesretna Srna ostati samo na želji koju će na koncu izgovoriti svome ocu – „Samo sam željela biti Vaš sin.“, Klari će život u 21. stoljeću koji podrazumijeva (i) pametne psihijatre, razvoj znanosti i nešto veću (iako još uvijek premalu) toleranciju prema onima koji se ne uklapaju u stare i provjerene kalupe, donijeti nove prilike koje će iskoristiti. Naglasak je ovog romana, u kojem se izmjenjuju dionice dviju djevojaka, na njihovom vrlo emotivnom proživljavanju vlastitih stanja i interakcije s drugima. Obje će doživjeti grubosti i nerazumijevanje okoline, no obje će osjetiti i bliskost s nekim od protagonista ovog romana. Obje će iskazati hrabrost u samospoznaji i outanju, no ishodi će se ipak razlikovati, u skladu s vremenima kojima pripadaju. U tom kontekstu autorica će svoj roman — u kojem vrlo duboko ulazi u psihologizaciju protagonistica, trudeći se i uspjevši ‘ući u tuđe cipele’ s puno razumijevanja i empatije — zaključiti vjerom u to kako je vrijeme u kojem živimo ipak mnogo empatičnije i razumijevajuće, što čitavom romanu daje znakovit, pa i optimističniji i okvir.

 

„U koži krokodila“ roman je koji progovara o važnoj temi na originalan način i kao takav svakako je vrijedan čitanja, jer u životu kao i u književnosti važno je upozoriti kako nije potrebno pobjeći iz svoje kože jer se ona može i izmijeniti.