Kratki trenutak nadahnuća

Danas će mi se i trepavice skuhati. Vruće je. Nemilosrdna ljepljiva vrućina sljepila je sve što diše. Odmaram oči na plaži, i začujem neku dreku. Viču: Ula Li, ne maši kanticom… Ili viču: Ulla Lee… Ne znam što viču, ne razumijem se u takvo imenovanje malene djevojčice…

Natjerali me da okrenem glavu prema desnoj strani rive. Ugledam samoneodoljivog Muškog. Šepuri se, nabada po oblutcima do ruba rive i naglo stane, zainteresiranima dajući do znanja da sad će on. Pogleda lagano ulijevo i udesno. Filmski trenutak. U pozadini bismo trebali čuti trublje. (Ula Li dotle uzima rukavice, na drugoj strani plaže. Pitam se kako se rukavicama pliva… Ali to je sad već semantička mudrolija…).

Muški želi biti siguran da ga svekoliko pučanstvo gleda. Kričave kupaće kratkohlače, a to je sad očito moderno, malo mu spuznule. Predmnijevam da to nije slučajno i malo mi žao tog Muškog. Neka mu je, sad će on uskočiti i svi će učas zaustaviti dah od divote tog neodoljivog umijeća.

Ali Muški oklijeva, nesiguran u svoje kričave kratkokupaće, i već je toliko vruće da su se sve trepavice na plaži otopile, ali on odolijeva trenutku. Vrijeme stoji. Napetost trenutka toliko je visoka i vruća da će svi pozaspati… Uto Muški uskoči. I pošprica sve oko sebe. Od umijeća, naravno, ništa. Svaka je noga otišla na svoju stranu, a skok se pretvorio o pljus daskom po površini.

Šteta. Sad će opet postati dosadno. Čak je i Ula Li odustala od kantice i dernjave. Da je Muški Čeh znao da će dospjeti u priču, možda bi izveo skok života… ovako… odoh se dalje otapati.

Ne, odoh se privremeno utopiti. So long from hottest beach.