Tjelesni u doba korone
Ja već vidim: prvašići kreću na TZK!
U našoj je školi dugačak uski hodnik. Treba se spustiti s prvog kata u podrum i onda kroz nekoliko zavojitih hodnika odšpancirati do dvorane. (Ima ih u prosjeku 24. Prvašića, ne dvorana.)
Zazvoni za kraj sata i krenu oni u koloni, učiteljica čas skače na početak, čas na kraj reda. Za to joj treba pet minuta barem. Između svih razdaljina je dva metra. Hodaju. Marku curi nos, stane jer treba maramicu. Zove učiteljicu. Ona skoči, na čelu kolone sada je Ena. Važna je i korača. Kako je Marko stao, stalo je i njih 8 iza njega, a Ena je povela po bespućima hodnika. Netko joj viče da stane. Sad ih već ima i na prvom katu i u prizemlju i u suterenu, a oni najsporiji još izlaze iz učionice. Učiteljica skoči u učionicu po maramicu, Marko već plače jer mu je zapela maska na licu. Kad ispuše nos, treba mu druga jer je ovu zaslinio poradi svega navedenoga. Sad Ante samostalno izlazi iz reda i kreće po masku. Njih trojica ga tužakaju učiteljici koja sad već lipsa trčeći od točke do točke. Naravno, čim počnu tužakati, odmah se i posvađaju. Kreće naguravanje. Većina viče da je to zabranjeno, a najažurniji viču da nema stajanja u blizini. Onda se Mila rasplače. Užasno jako. Učiteljica se sagne k njoj ne bi li ju utješila, ali pola razreda, onih u imeniku od j do m, (oni prije j su u prizemlju, a poslije m na drugom katu, ž zaostaje u učionici plus onaj spori s početka) viče na učiteljicu da nema primicanja! Luka se sjeti da je zaboravio šlape, Niki se odvezla tenisica, sagne se zavezati, ali se Jana zabije u nju jer je zverglala okolo pa nije vidjela trenutak zaustavljanja reda i zapostavljanja distance. Ena i ekipa do j viče iz hodnika prema dvorani da je mrak i da su se izgubili. Maji je dosta svega i stane, ukopa se i ni mrdac. Učiteljica se primiče. Svi viču na učiteljicu nek’ poštuje distancu. Dobro je što zaštitne maske malo stišavaju glas pa je urlanje ublaženo. Ena stigne na korak do dvorane i konačno zvoni za kraj sata. Onaj na ž plus onaj spori nisu uspjeli izaći iz učionice.
Nastane novi užas jer se sad 1.b sprema u dvoranu…
Nastavit će se…
Drage učiteljice, nitko vas nema! Supermen je mala beba za učitelje cijeloga svijeta. UČKUR
On je došao noseći štap. Veliki. Veći od njega uzduž i poprijeko. I uvis.
Uredio se za pecanje. On izgleda kao da je krenuo pecati, iako se na moru love ribe. Peca se na slatkim vodama, iako je to jezično-značenjski element za koji nikoga nije briga. (Ali ja imam lagani jezični OKP pa si često ne mogu pomoći.) No – vrratimo se predmetu promatranja – s obzirom na to da ide na pecanje, uskladio je outfit – crna majica koja se lijepo pripija uz zaobljeni pivski trbuh koji mu krati ruke i taman se ugodno pripije tik iznad učkura kupaćih hlača ostavljajući prostor za izvirivanje tog istog trbuha. Ako ne znate što je učkur, dovoljno je da to glasno izgovorite triput zaredom i bit će vam jasno. (Možda vi to zovete vezicom ili špagicom…)
Iznad učkura je trideset centimetara mekane mase, a ispod bijele brzosušeće hlače dužine do kraja natkoljenica, taman da se ugodno pripiju tik iznad koljena ostavljajući prostor za izvirivanje bijelih zaobljenih koljena. Na dnu se svijetle japanke s kioska. Ruke su kratke pa je zamah sa štapom nemilosrdan. Zabaci on to nekako, no onaj najlon svaki put zapne za te elemente tijela koji izviruju posvuda. Pa se zapetlja o učkur. Pa on spusti štap, ovaj se nagne u more, prijeti da će zaplivati, on pokušava otpetljati najlon, prsti su mu nespretni, majica pri svakom pokretu otkriva još malo bjeline tijela, štap za pecanje nestaje u moru, Gustav je sve nervozniji, graške znoja svjetlucaju mu se po površini svega što vidimo. Pomogne mu drugi Gustav i onda ovaj prvi opet zabaci. Ovaj put malo iskorakne lijevom nogom. Stav je kao sad na OI kad su bacali koplje. Opet zamahne i sad se udica zabode otraga u stijenu. Sklisko je u japankama do tamo, nekako se uskobelja rukama i nogama… sad je već mokar do kože, više se samo ne svjetluca, sad već i kune ribu i gradele i taj štap za pecanje. Al’ uporan je Gustav, vrati se u početni položaj i opet zamahuje. Kad je udica konačno dospjela u more, on mirno stane i promatra pučinu objema rukama čvrsto držeći štap. Kao da će, u najmanju ruku, u maloj otočkoj uvalici u dva poslijepodne u plićaku zatrovanom kremama za sunčanje i ostatcima jogurta uloviti barem murinu!
Sjećate se da se uznojio prilikom zamahivanja? E, sad mu se to cijedi i ispod outfita pa se desnicom češe i namješta hlače-gaće, a lijevicom s neviđenom postojanošću čuva svoj štap u položaju za ulov. Za par sati vidim u daljini prštavu mladost kako je na barčici isplovila provjeriti vrše… vidi i on i nije zadovoljan jer oni imaju ulov, a on će opet morati za večeru ćevape s pivom iz limenke.
Kasnije sam vidjela Gustava i drugog Gustava kako plutaju uz jedini označeni izlaz iz mora, pričaju lovačke priče i natežu iz te limenke koja im je možda bila predviđena za večeru…
E, sad, ja mislim da bi, da nema ovakvih rasnih sportskih primjeraka, u uvali možda bilo dosadno jer ptičurine na napuhavanje nisu više jako moderne, a sa supovima uvijek jedno te isto.