Uzela sam biti

Uzela sam posljednju krišku limuna
iscijediti beskrvnim usnicama
iz kojih sam trenutak prije
Sažela sve riječi
koje nisam izgovorila,
sve vrhovima prsta prebrisane dodire,
sve lagane poljupce koji su
kao magleni dah na prozorskom staklu
nestali iz mene.

Uzela sam stajati negdje
gdje je kiša smočila čizme i potpetice,
a nekome samo smrznute noge,
uzela sam stajati tamo
gdje sam mogla,
da sam u nekom filmu,
biti odjavna špica s koje iz krupnog plana
blatom isprljanih potpetica
i bijelim koncem ušivenog ruba zimskoga kaputa
koji doseže do dna mene
kadar polako poprima širok horizont
na kojemu kaput, čizme, kapa i usnice
dobivaju dimenziju crne točkice
na bijelom zimom obojanom blatu prostranstva.

Uzela sam slagati sintaksu bez pravila
jer ne možeš zapravo reći uzela sam slagati,
ali možeš reći uzela sam krišku limuna,
i zato jer nešto možeš,
a nešto ne možeš,
uzela sam se zapitati
da sam ja crna točkica na horizontu
bi li disala
bi li nosila crveno obojane usnice
da se ne vidi da je krv istekla
bi li na rubu odjeće imala izgužvani trag
sjedenja na hladnom betonu
bi li vedro izgovarala zbir riječi
ne misleći na posljedice i šumove u komunikaciji
bi li bila ova ili ona ja?

Ili bi ta točkica bila neka ja koja može biti svaka,
a temeljno nije niti jedna.

Uzela sam se zapitati plošno,
žmirećki, bez zvuka,
uzela sam svoju sebe zapakiranu u riječi
i uzela sam posljednju krišku limuna
iscijediti i pustiti da sok u mene unese
gorčinu ili oporost okusa,
da bih, taj kratak trenutak,
napravila svojim i kasnije,
uz kavu,
prozorsko staklo,
maglu,
imala okus i opipljivost postojanja.

Nije svejedno je li kriška iz čaja
ili iz tamne tekućine s alkoholom,
nije svejedno uzmeš li poljubac
ili uzmeš pustiti,
a najmanje je svejedno koja si temeljno zapravo – ti.

Uzela sam biti svoja ja.