Dugo nisam progutala roman, žedno i gladno, u dahu – a da sam istodobno uživala u nevjerojatno profinjenom jeziku, pravoj pravcatoj umjetnosti riječi. Roman Podstanarke Majde Tometić pravo je malo remek-djelo.

Dok sam završavala čitanje romana, vrzmala mi se jedna jedina misao po glavi, sama se rodila i tražila pažnju:

– Pa kako mi imamo tolike divne ljude, stvaratelje i pisce u ovoj tako maloj zemljici?

A eto, imamo.

Ima velikih romana koji traže danak u dosadi – moraš se probiti kroz nekakav uvod i onda slijedi poslastica. To je dio priče i tko voli čitati, pristaje i na to.

Ima romana koji su zanimljivi, ali jezično plošni i ostave te gladnim – kao neki fast food, ogoljenog jezika i siromašne imaginacije.

Roman Podstanarke te uzme u zanimljivo i dinamično pripovijedanje – ritmom koji je sam po sebi užitak, a onda te putem mazi glazbom riječi i misli. Točno kao glazba – ona ima svoj ritam i ne da ti da staneš, a onda te mazi zavijutcima melodije.

Malo sam bila i u dilemi – čekaj, da čitam brzo pa da zadovoljim ritam i uzbudljivost romana? Ili da usporim i namjerno lješkarim u Majdinim meandrima uvida i dubokim lagunama ljepote?

Naravno da je to lažna dilema. Jednom sam pročitala žedno i naiskap.

A sada lješkarim, uživam, vraćam se i hranim ljepotom jezika i stila.

Divan roman za čitače, ali i one kojima je pažnja potrgana ovim nakaradnim tehnološkim revolucijama – i traže put nazad k sebi.

Moje najdublje preporuke. Ovaj roman je dragulj.