Pokucati Suncu

Jutarnje Sunce
pothlađeno od zimske hladnoće,
sramežljivo
jer te ne poznaje,
bezbojno zbog daljine,
zakuca po staklu
i naglo se pitaš – gdje si?
Tko si?
Zašto jesi ili zašto nisi?

Jutarnje ti Sunce daruje slobodu
i oduzme upitnike.
Upakira te u boju toplote,
u sigurnost,
u slobodnu maštu,
i ti prigrliš tu svakodnevnu slobodu
da znaš gdje si
da znaš tko si
i da znaš da jesi jer se smiješ
i da nisi jer imaš sebe.

Bezbojno obojaš,
a pothlađenost zagriješ
osmijehom.
Po staklu zakucaš
Suncu
natrag.