Trenutak

Oči mi začas promijene boju,
dok slušam žudnju upakiranu
u papir s mašnicom.
 
Tiho prostruji misao, tek toliko.
Toliko da me pomakne
od mene
i odmakne do tebe.

Toliko da me ustrepta kao vlat.

Toliko da me usvoji u svoju nutrinu da bih bila mirna.
U svojoj mirnoći nemirnoj.
S tvojim riječima na izmaku.
Sa šutljivim tišinama.
S prstima na koži. S vrhovima osmijeha.
 
Oči mi promijene boju,
kad se radi o tebi.
Začas.